Roman Hotel Zagorje iskren je i ogoljujuć autobiografski zapis o obitelji vukovarskih prognanika, o surovom odrastanju djevojčice u prognaničkom smještaju kompleksa bivše Političke škole u Kumrovcu koja čeka da joj se vrati tata. Roman pisan iz vlastite točke gledišta, iz gledišta autorice dok je bila djevojčica, zbirka je mjestimično duhovitih dnevničkih bilješki pisanih bez patetike i gnjeva koje ovdje slušamo u autentičnoj i umirujućoj autoričinoj interpretaciji, i dolazi nam kao čista, subjektivna istina, poput svih takvih nerazdvojivo vezanih uz velike osobne tragedije.
Ovaj prozni prvijenac Ivane Bodrožić nagrađen je književnom nagradom 'Kiklop' i 'Kočićevim perom' i odmah je po objavljivanju priskrbio titulu kontroverznog romana, no takvim se čita samo iz distorzirane vizure svijeta podijeljenog na polove, svijeta slijepog za nijanse pojedinačnih sudbina. On zorno prikazuje prezriv odnos prema vukovarskim izbjeglicama, nesposobnost i bešćutnost hrvatske birokracije, brutalnost ratne agresije, besmisao rata općenito. Tekst pisan iz vizure djeteta ukazuje se kao bolna, oštra i precizna analiza jednog društva i mentaliteta u odsječku ratnog vremena.
Roman Hotel Zagorje osobito je hvaljen upravo zbog tog iznimno uspjelog pripovijedanja iz dječje perspektive kao i uvjerljivo građene pripovjedačke transformacije, jer protagonistica odrasta u vremenskom rasponu koji prati dnevničke bilješke. Dojmovi i atmosfere koje ispunjavaju ovo djelo opojni su, melankolični i s njima će se poistovjetiti svatko tko dijeli neku ozbiljniju životnu traumu i tko zna da nema sretnih završetaka, već samo ustrajne borbe koje u ovom romanu, kao i u životu, nose snažni ženski likovi.
...
'Ovakve riječi, tihe, lijepe i elegantne, udjenute u metronomski točno ritmizirane rečenice, riječi koje nikad i nigdje nisu prelivene patetikom, riječi najokrutnije i najtočnije koje je o Zagrebu neki njegov pisac napisao od posljednjega rata, provlače se kroz roman Hotel Zagorje, kao njegova diskretna inkantacija. Među Vukovarcima slanac se zvao duga kifla, ali djeca su se pokušavala prilagoditi Zagrebu i govoriti onako kako je tu jedino ispravno, ali odavali su ih naglasak i držanje. Ivana Simić Bodrožić piše o tome bez gnjeva, izbjegavajući sve ono, pa i svako poniženje, koje je ponavljanjima postalo opće mjesto, pa je postalo nevažno i lažno, kako u životu tako i u književnosti.' --M. Jergović
oblikovanje naslovnice: Nikolina Fuzul
